Blic povijest

Početkom 7. st. Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno srediste Salonu. Ilirsko i romanizirano pučanstvo povlači se u unutrašnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira. Povijesna je činjenica da je današnja BiH, koja je vještački priznata Sanstefanskim mirom 1878., od naseljavanja Hrvata 626. bila samo hrvatska zemlja. Na području tog dijela Hrvatske po popisu 1462., godinu dana prije nego je okupirana od Turske, bilo je 750 tisuća katolika, 25 tisuća pravoslavnih i 90 tisuća ostalih. (http://www.ganganet.net/karlorotim/obrana%20herceg-bosne_1.htm)
Inače Zelena pećina povrh vrela rijeke Bune u Blagaju kod Mostara je najstarije ljudsko naselje u široj okolini Mostara i potječe iz mlađeg kamenog doba. O željeznom dobu govore nam grobovi - tumulusi, gomile kojih je u mostarskoj kotlini bezbroj. Ostaci rimskog grada u Baćevićima i rimskih naselja u Cimu i Bijelom Polju svjedoče koliko je ova kotlina bila privlačna za život. A o dolasku Hrvata govore nam srednjovjekovne nekropole. Najbolje očuvani srednjovjekovni grad je onaj Herceg Stjepana, smješten na povisokoj stijeni iznad današnjeg naselja Blagaja.

Prvi pisani trag o Mostaru potječe iz 1452., i u njemu se spominju dvije kule i viseći lančani most. Ime je to naselje od 19 kuća najvjerojatnije dobilo po čuvarima mosta – mostarima. Okupacijom Hercegovine 1466. Turci zauzeše i naselje pored lančanog mosta na Neretvi - Mostar. Stari lančani most je 1481. zamijenjen novim, drvenim. Od 1557. do 1566. po nacrtima graditelja Hajrudina domaći majstori su na mjestu drvenog mosta sagradili kameni most raspona 29 m i strijele luka 12 m - Stari most. (http://www.hic.hr/dom/383/dom08.htm)

Prema bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu, na području Hercegovine bile su tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganija, Zahumlje i Travunija. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Višević (910. - 950.). Postoje izvori koji potvrđuju da od sredine 9. stoljeća Zahumlje i cijelo područje BiH pripada kneževini Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i hrvatskoj kraljevini.

Uspon bosanske države počeo je za Stjepana II. Kotromanića (1322.-1353.). On je zavladao i Humom, koji će dugo ostati u vlasti bosanskih vladara. Ipak, u 15. st. u Humskoj zemlji raste moć istaknutih velikaša, od kojih je za hercegovačku povijest najznačajniji Stjepan Vukčić Kosača. Iz ranoga srednjeg vijeka, vjerojatno iz 12. st., potječe čuvena Humačka ploča, spiralan natpis na ćirilici s ostatcima glagoljskih slova, danas u arheološkoj zbirci Franjevačkoga samostana na Humcu.

Četrnaesto i petnaesto stoljeće prepoznatljivo je i po stećcima, kamenim nadgrobnim spomenicima, od kojih je najčuvenija nekropola Radimlja kod Stoca…
Stećke i činjenicu postojanja Crkve bosanske čiji su pripadnici sebe nazivali Krstjanima, muslimanski povjesničari pokušavaju koristiti ne bi li iskonstruirali kontinuitet tzv. bošnjaštva.

Pojava Krstjana – katoličke hereze, nije nikakva posebnost nego samo jedan od oblika hereze (tj. krivovjerja) koje su za to vrijeme bile uobičajena pojava širom Europe. Stoga su naši Krstjani rezultat teoloških prepucavanja a nikako (kako to pokušavaju prikazati muslimanski povjesničari) posljedica nekih kvazi-nacionalnih poticaja u kojima bi se trebalo prepoznavati iskrice " bošnjačkog" identiteta.

Isto tako činjenicu postojanja srednjovjekovne bosanske države ne može se rabiti kao alibi koji daje logičnost novokreiranoj " bošnjačkoj " naciji. Bosanska država jest postojala ali s vladarima Hrvatima kao i jedno vrijeme srbijanskim vladarima. Pučanstvo je kršćansko (katolici, pravoslavni, krstjani) koje poslije Turske okupacije dobrim dijelom mijenja religiju ali ne i naciju sve do Titinog politički inspiriranog ozvaničenja Muslimanske nacije koje nije nimalo čudnije od današnje inačice te ideje. A kao ilustraciju gore rečenom, spomenut ću samo jednog od tih vladara čije bi ime trebalo pojasniti eventualne dvojbe: Hrvoje Vukčić Hrvatinić!

Zločini nad Hrvatima

Dana 30. lipnja 1993. godine, po ranijem planu zapovjedništva tzv. A RBiH, zajedno sa snagama tzv. A RBiH s područja grada Mostara, pripadnici muslimanske nacionalnosti HVO-a u Bijelom Polju i Vrapčićima, zauzeli su cjelokupno područje lijeve obale Neretve, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Bijelom Polju, te protjerali ili zarobili cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Tijekom akcije, a nakon zarobljavanja, ubijeno je 9 pripadnika HVO-a, te civilne osobe Jozo Sesar, Ivan i Verka Perić, a nestao je Marko Leko, pripadnik HVO-a. Veći broj civila i vojnika je ranjen, a zarobljeno je oko 100 pripadnika HVO-a i 115 civilnih osoba, među kojima je bio i veći broj djece, žena i staraca.
Istoga jutra, u selu Vrapčići, pri zarobljavanju su ubijeni pripadnici HVO-a Zdravko Mihalj (zvani Kina) i Dragan Rakić, a nakon zarobljavanja je ubijen Ivan Kolobara, zvani Droba. Dva dana kasnije, 2. srpnja 1993. godine, ubijeni su i pripadnici HVO-a, Vinko Perić i Davor Merdžo, koji su zarobljeni 30. lipnja 1993. godine. U selu Gnojnice, koje je od početka sukoba bilo pod nadzorom tzv. A RBiH, od svibnja do kraja srpnja 1993. godine, preostalih 17 Hrvata, starijih civilnih osoba s preko 55 godina starosti, zatočeno je u obiteljskom domu Nikole Filipovića, gdje su doživljavali različita psihička i fizička maltretiranja, a od posljedica batinanja vlasnik kuće je ostao nepokretan. Tijekom sukoba između tzv. ARBiH i HVO, pripadnici Armije BiH su neselektivnim bombardiranjem gradskog područja ubili veći broj civilnih osoba. Tako je uslijed topničkog napada topničkim i minobacačkim oružjem na civilne objekte u naseljima "Ðikovina" i "Panjevina", dana 3. rujna 1993. godine, poginulo 5 civilnih osoba, od kojih jedno dijete, a ranjeno je i 20 civilnih osoba, od čega sedmero djece, a 25. siječnja u naselju Zgoni, minobacačkom granatom ubijeno je četvero, a ranjeno dvoje djece i jedna starica.

ZLOČINI NAD HRVATIMA U OPĆINI MOSTAR

Dana 9. rujna 1993. godine, prigodom prikupljanja snaga tzv. A RBiH za izvođenje napadne operacije "Neretva 93", koja je odobrena od najvišeg političkog i vojnog vrha muslimanskog naroda, u selu Grabovica bile su privremeno smještene postrojbe tzv. A RBiH: postrojba za specijalne namjene GŠ Armije BiH "Zulfikar", dio 44. brigade Jablanica, dio 9. motorizirane brigade Sarajevo - oko 120 pripadnika koji su podčinjeni postrojbi "Zulfikar", dio bojne VP 4. korpusa tzv. A RBiH, pripadnici MUP-a iz policijske postaje Jablanica, čiji su pripadnici pobili 32 civilne osobe, od čega jedno dijete od 4 godine starosti, 13 osoba starijih od 70 godina i 10 žena. U to vrijeme selo Grabovica je bilo pod potpunim nadzorom tzv. A RBiH već nekoliko mjeseci. Crta bojišnice je bila daleko na jugu, a u selu nije bilo nikakvih oružanih snaga hrvatskog naroda niti su pripadnici tzv. A RBiH bili bilo čim isprovocirani prije počinjavanja masakra. Dana 19. rujna 1993. godine, nakon predaje 7 pripadnika HVO-a pripadnicima tzv. A RBiH, pretučen je Pero Kosir koji je sutradan preminuo od zadobivenih batina, a nakon iznošenja mrtvog tijela iz objekta u kojem su bili zatočeni, u njega je iz vatrenog oružja pucao jedan pripadnik tzv. A RBiH govoreći "ne vjeruj ustaši ni kad se pravi mrtav". Pripadniku HVO-a Juri Kosiru je, uz stravično mučenje, odsječeno uho, a dan kasnije, 20. rujna 1993. godine, Draganu Lasiću, zarobljenom pripadniku HVO-a, najprije je nožem na čelu urezano "MAX" (kao asocijacija na Maksa Luburića, ustaškog časnika), a zatim je izveden ispred prostoriju u kojoj su bili zatočeni, gdje su ga strijeljali pripadnici tzv. A RBiH Zikrija Ljevo i osoba s nadimkom "Kordić". Dana 20. rujna 1993. godine, nakon što su pripadnici tzv. A RBiH privremeno zauzeli naselje "Kolonija" u Rodoču, ubili su 6 civilnih osoba, dok su 4 civilne osobe nestale. U sukobima između Muslimana i Hrvata, na teritoriju općine Mostar, ukupno su ubijene 72 civilne osobe hrvatske nacionalnosti, te 219 pripadnika HVO, od kojih 5 neposredno nakon zarobljavanja, te još 24 u zatočeništvu, a kao nestale se vode 23 osobe. Muslimanske vlasti su na teritoriju općine Mostar oformile i četiri zatvora/mučilišta kroz koja je prošlo više od 120 civilnih osoba, među kojima je bilo i 15 malodobnih osoba, 26 starih osoba s preko 70 godina starosti i 42 žene, te 105 pripadnika HVO-a. Ubijena su 24 zatočenika, a preko 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Svi zatočenici su prošli najteže oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja.Tijekom sukoba ukupno je prognano oko 10 000 Hrvata, iz 19 naselja (uglavnom s lijeve obale Neretve), dok je u svih 19 naselja učinjena potpuna ili djelomična devastacija objekata u vlasništvu Hrvata (oko 1 200 objekata).

PROTUZAKONITO ZATVARANJE I NEČOVJEČNO POSTUPANJE

Tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata na teritoriju općine Mostar, muslimanske vlasti su oformile četiri zatvora kroz koja je prošlo više od 120 civilnih osoba, među kojima je bilo i 15 malodobnih osoba, 26 starih osoba s preko 70 godina starosti i 42 žene, te 105 pripadnika HVO-a. Tijekom zatočeništva ubijena su 24 zatočenika, a više od 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Skoro svi zatočenici su prošli najteže oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

ZATVOR U ZASELKU MEKE U SELU POTOCI

Zatvor za civilne osobe u zaseoku "Meke" u Potocima oformljen je 1. srpnja 1993. godine, a zatvoren 8. srpnja 1993. godine. U zatvoru je bilo zatočeno 88 civilnih osoba s područja Bijelog Polja, uhićenih u njihovim kućama tijekom napada pripadnika tzv. A RBiH na Bijelo Polje, dana 30. lipnja 1993. godine. Iste osobe su dana 9. srpnja 1993. godine premještene u zgradu IV. osnovne škole Mostar, gdje su bile zatočene do jutra 22. srpnja 1993. godine, kada su premještene u zgradu Osnovne škole u selu Potoci, gdje su provele najveći dio zatočeništva.

ZATVOR U OSNOVNOJ ŠKOLI U SELU POTOCI

Zatvor za civilne osobe u Osnovnoj školi u selu Potoci oformljen je 22. srpnja 1993. godine, kada su u njega premješteni zatočenici iz IV. osnovne škole Mostar, a zatvoren 2. prosinca 1993. godine, kada je obavljena razmjena zatočenika. Zatočenicima iz IV. osnovne škole Mostar, u zatvoru u Osnovnoj školi u selu Potoci pridodat je još jedan broj novih, tako da je ukupan broj zatočenika, koji su bili zatočeni u selu Potoci iznosio 110, od čega 15 maloljetnih osoba (osmero djece do 10 godina starosti), 26 starih osoba (preko 70 godina starosti) i 38 žena.
Tijekom boravka zatočenika u ova dva zatvora, čuvari u zatvorima i pripadnici tzv. A RBiH su prema zatočenicima primjenjivali različite metode fizičkog i psihičkog mučenja, protuzakonito osnivali i koristili radne vodove na prvoj crti bojišnice, zatočenicima uskraćivali medicinsku pomoć, a uvjeti smještaja su bili vrlo teški. Zatočenici su posebno mučeni glađu pa je većina tijekom zatočeništva izgubila 20 do 30 kg tjelesne težine. Zabilježen je i slučaj silovanja, o kojem, zbog patrijarhalnog odnosa koji vlada u lokalnoj sredini, žrtva odbija svjedočiti. U nastavku navodimo samo najdrastičniji primjeri psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Formiranjem radnog voda od 20-ak zatočenika za obavljanje raznih fizičkih poslova (utvrđivanje prve crte bojišnice, izvlačenje ranjenih i poginulih, itd.), zatočenici su proživljavali najraznovrsnije torture fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Prigodom obavljanja ovakvih zadaća, u razdoblju od 2. kolovoza do 3. studenog 1993. godine, smrtno je stradalo 7 zatočenika, od kojih je 5 namjerno ustrijeljeno iz neposredne blizine, dok su dva zatočenika poginula u unakrsnoj vatri kopajući isturene rovove na prvoj crti bojišnice. Zatočenika Stanka Zovku, zvanog Ðatko, ubio je iz neposredne blizine, 2. kolovoza 1993. godine, pri kopanju rovova na prvoj crti u selu Potoci (kod gostionice "Borik"), pripadnik tzv. A RBiH, Mehtet Kaminić. Dana 28. kolovoza 1993. godine pri obavljanju radova na prvoj crti u selu Potoci (preko puta samostana časnih sestara) ubijen je Marko Sesar, a na isti način u selu Potoci, dana 31. kolovoza 1993. godine i Marko Bilić. Posebno je brutalan način ubijanja trojice zatočenika, dana 26. rujna 1993. godine, na brdu Æuurak iznad sela Livač, prigodom iznošenja protuzrakoplovne strojnice tzv. A RBiH. Tada je vojnik tzv. A RBiH, Mirsad Omanović, zvani Alaga, pratio skupinu od 12 zatočenih Hrvata, od kojih su trojica bili maloljetne osobe, i iz neposredne blizine ubio Stjepana Bilića, Tomu Brajkovića i žarka Drinovca i to na način postupnog ranjavanja (pucao u noge, ruke, dijelove tijela, te pustio da zatočenici iskrvare) dok nisu podlegli, a zatim je ostale natjerao da ih doslovce svuku niz brdo u zaselak Skenderove mlinice, gdje su ih morali zatrpati kamenjem, iako je, u tom trenutku, Stjepan Bilić još davao znake života. Dana 3. studenog 1993. godine pri kopanju rovova na prvoj crti u selu Potoci (na putu M-17) ubijen je Ljubo Škobić. Također, u istom razdoblju zabilježena su četiri slučaja teškog ranjavanja i nanošenja teških tjelesnih ozljeda prigodom obavljanja poslova na prvoj crti bojišnice ili uslijed batinanja koje su činili pripadnici Armije RBiH. Dana 24. kolovoza 1993. godine, Ibrahim Demirović, zvani Hećim zapovjednik brigade) i Hebib Čopelj, izabrali su 37 zatočenika, uglavnom (starijih i nemoćnih osoba, te jedno dijete (da ne bi mogli bježati), s namjerom da ih uporabe kao "živi štit" pri izvođenju borbenih djelovanja postrojbe Ibrahima Demirovića na podruju sela Raštani i u blizini objekta HE Mostar. Među zatočenicima je bio i starac Mile Karlušić, invalid koji nije mogao hodati, pa su ga ispred "živog zida" vozili u ručnim kolicima. Izabrani civili su u skupini zadržani do 28. kolovoza 1993. godine, a tom prigodom su po jednu noć proboravili u privatnoj kući u selu Vrapčići, zaselak Marići i u prostorijama zgrade u krugu PI "Ðuro Salaj" u Vrapčićima, pri čemu su bili izloženi brutalnoj fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju i izgladnjivanju, te unakrsnoj pješačkoj i topničkoj vatri na prvoj crti bojišnice dok su vođeni prema objektu HE Mostar. Pri zlostavljanju zatočenika (čak i trudnica i starijih osoba, od kojih su neki podlegli pri izlasku iz zatočeništva) posebno su se isticali: Šemso Čagalj, zvani Sultan, Mujo Karadža, zvani Hodža, Zikrija Ljevo, Edin Omanović, zvani Beća, Vernes Zahirović, Lutvija Duraković, Sead Macić, Esad Macić, Rifat Skorupan, Mirsad Vrce, Mumin Nazdrajić i drugi, zatočenicima nepoznati počinitelji.

ZATVOR U IV. OSNOVNOJ ŠKOLI U MOSTARU

Vojni zatvor u IV. osnovnoj školi u Mostaru, oformljen je 30. lipnja 1993. godine a zatvoren 19. ožujka 1994. godine, kada je obavljena razmjena zatočenika. U ovom zatvoru bilo je zatočeno između 115 i 130 zatočenika, od kojih 4 žene i 6 civilnih osoba. Zatvorski prostor se sastojao od dvije podrumske prostorije, jedna dimenzija 7,5x6m, a druga 2x3m, obje visoke po 2,2 metara
i s po jednim otvorom od 80x80 cm, ranije predviđenim za ubacivanjem ugljena. Prostorije su bile međusobno povezane vratima. Oba otvora za vani su bila daskama zatvorena tako da je u prostorijama stalno vladao mrak ili je prostor bio osvijetljen malom neonskom sijalicom. Higijenski uvjeti u zatvoru su bili katastrofalni. Zatočenici su ležali na drvenim paletama koje su bile poredane po podu ili na određenom broju spužvi, a pod je uslijed kiša redovito bio poplavljen. Fiziološke potrebe bilo je dopušteno obavljati samo dva puta dnevno, ujutro i uvečer, a tijekom dana zatočenici su fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi bez poklopca, koja je bila smještena u većoj zatvorskoj prostoriji i iz nje se širio nepodnošljiv smrad. Zatočenicima nije bilo dopušteno umivanje niti kupanje, tako da su se pojedini od njih okupali tek nakon 6 mjeseci zatočeništva, iako su mnogi radili na vađenju i zakopavanju leševa, čišćenju grada i sličnim poslovima. Medicinsku pomoć pružala su im dvojica zatočenika liječnika, uglavnom savjetima i previjanjima, jer lijekova nije bilo, ili ih je bilo vrlo rijetko pri posjetima međunarodnih humanitarnih organizacija zatvoru. Iz ovog zatvora velika većina zatočenika prihvaćana je ili je kasnije odvođena na razna ispitivanja, mučenja, batinanja u privremenom zatvoru u zgradi bivšeg "SDK" i u podrumu zgrade robne kuće "Razvitak" u Mostaru, a prigodom obavljanja zadaća na prvoj crti bojišnice ili poljoprivrednih radova privremeno su smještani u prilagođenim prostorijama za zatvor u selu Blagaj. Prema zatočenicima u zatvoru u IV. osnovnoj školi u Mostaru i u svim privremenim zatvorima u kojima su povremeno odvođeni, primjenjivane su s protuzakonite i nečovječne metode fizičkog i psihičkog mučenja.
O mučenjima govore i iskazi svih zatočenika. Iz izjave jednog zatočenika:
"...Navečer, kada bi upalili njihovu muziku, znali smo da dolaze po nas. Ušli bi u ćeliju i prstom pokazivali na par ljudi da iziđu. Iz ćelije smo čuli kako ljude tuku i vrište. Ljudi su se vraćali nakon sat, dva, tri i bili su krvavi i izudarani..." "... Svaki dan je bio posao od jutra do mraka. Kad bi navečer završili posao slijedilo je batinanje. Jedne večeri su nas počeli tući u 21,00, a završili oko 5,00 sati. Mome kolegi Mirku Skoki popucala su rebra. Bez obzira na to gonili su ga na rad..." Uvjeti smještaja u svim ovim zatvorima bili su vrlo slični, a zatočenici su
mučeni glađu pri čemu je većina izgubila od 20 do 40 kg tjelesne težine.
Izjava jednog zatočenika: "...Kad sam ušao u zatvor imao sam oko 98 kilograma, a u 10. mjesecu, 58 kilograma. Hrana u zatvoru se nije mijenjala. Zadnji dan su nam dali isto što i prvi..." ili izjava drugog zatočenika: "...u zatvor sam ušao sa 102 kg, a izašao sa 56 kg...".
Zatočenici su svakodnevno odvođeni obavljati razne vrste fizičkih poslova na uređenju prve crte bojišnice pri čemu su proživljavali najraznovrsnija fizička i psihička zlostavljanja. U Blagaju su zatočenike premlaćivali uglavnom mještani Muslimani, a zatočenici su u nekoliko navrata morali proći kroz špalir koji su napravili mještani pri čemu su zatvorenici teško premlaćivani tvrdim drvenim ili metalnim predmetima. Prigodom obavljanja ovakvih zadaća, u razdoblju od 5. srpnja do 7. listopada 1993. godine, smrtno je stradalo 17 zatočenika, a više od 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Većina zatočenika je bila namjerno izložena pogibiji tako što je izvoeđna ispred zaklona u vrijeme jačih granatiranja ili pješačkih djelovanja, posebno u Šantićevoj ulici u Mostaru, a pojedince su s leđa ubijali pripadnici tzv. A RBiH.
Tako su ubijeni sljedeći zatočenici u Šantićevoj ulici: Marko Mikulić - 5. srpnja, Slavko Kolobara - 6. kolovoza, Stojan Škobić - 13. kolovoza, Tomo Karlušić i Branko Grgić - 18. kolovoza, Zoran Bošnjak i Ante Lovrić - 20. kolovoza, Branko Kožul - 23. kolovoza, Filip Raić - 4. rujna, Ante Mikulić - 18. rujna, Stanko Zovko 21. rujna, Anđelko Vrljić - 1. listopada, te Antonio Buntić - 7. listopada 1993. godine. Pored njih, na prvoj crti bojišnice, dok su izvodili radove, ubijeni su: Zdenko Jovanović i Ivan Ravlić - 18. rujna, ispred zgrade "SDK" u Mostaru, te Goran Tomić - 18. rujna u "sjevernom logoru".
Nakon dolaska u zatvor kod svakog zatočenika je evidentirana krvna grupa i u više navrata uzimana krv u "Higijenskom zavodu" u Mostaru. Kod nekih zatočenika krv je uzimana čak i pet puta u pet mjeseci zatočeništva. Organizatori uzimanja krvi bili su dr. Dragana Milavić, djelatnik ratne bolnice u Mostaru i Slobodan Marić zamjenik upravnika zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru.
Zatočenici su neljudski, psihički i fizički mučeni, a teško premlaćivanje je kod zatočenika Marija Lasića, dana 21. rujna 1993. godine, prouzročilo smrt. Pri premlaćivanju, koje je dovelo do pogibije Marija Lasića posebno se isticao zatvorski kuhar Predrag Ajkić, zvani Pajke, koji je Lasića tukao velikom drvenom kutlačom. Veliki broj zatočenika zadobio je teške tjelesne ozljede - većinom s trajnim posljedicama. Pored batinanja i pucanja iz vatrenog naoružanja pored glave zatočenika, kao oblika psihičkog maltretiranja, zatočenici su tjerani piti vlastiti urin, sudjelovati u organiziranim boksačkim mečevima gdje su se međusobno prebijali do iznemoglosti - što je bila posebno omiljena metoda zatvorskih čuvara, itd. O posljedicama teških premlaćivanja vidi se i iz izjave jednog zatočenika poslije izlaska iz zatočeništva: "...Deformacija lubanje, slomili su mi nosnu kost, po čelu se vide ožiljci od držalice i kutlače kojom su nas udarali, ožiljci od drvenih predmeta, najviše...". Pri premlaćivanju zatočenika posebno su se isticali: Mirsad Ćupina (upravnik zatvora koji je poticao podređene da premlaćuju zatočenike), Slobodan Marić (zamjenik upravitelja zatvora i zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Huso Oručević (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Edin Tanović, zvani Tana (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Mirsad Zekić (zapovjednik smjene zatvorskih stražara), Adis Batlak, zvani Dado, Nusret Beatović, Mili Čišić, Alija Gušić (iz Tasovčića kod Čapljine), Slađan Medić, Senad Oručević, zvani Senće, Zijo Oručević, zvani Zike, Huso Oručević, Nebojša Rađenović, zvani Nešo, Haso Stupica, Hamid Šunje, zvani Hamo, Hilmo Toporan, Zijad Redžović, Predrag Ajkić, zvani Pajke, Mirsad Handžar, Nezir Kovačević, Mirza Stupac, Alija Batlak, Nezir Pribišić, Enver Stranjak, Miro Bijediæ, Memija Boškailo, Nezir Bilušiæ, Mirsad Čustović, zvani Lija, te drugi, zatoèenicima nepoznati djelatnici zatvora i vojne policije tzv. A RBiH, kao i civili koji su puštani u zatvor ili izvan zatvorskih prostorija gdje su se iživljavali nad zatočenicima. Najpoznatiji su: Semir Ćemalović, zvani Pika, Lola Kudin pucao iz neposredne blizine u jednog zatočenika teško ga ranivši), Ahmed (Peco, izvjesni Nešo (Brzi), izvjesni Slaven i drugi.
Za formiranje zatvora/logora i odnos prema civilima i pripadnicima HVO-a tijekom zatočeništva, odgovorne osobe su:
Arif Pašalić, zapovjednik 4. korpusa tzv. A RBiH do 6. studenoga 1993. godine;
Mustafa Isović, zamjenik zapovjednika 4. korpusa tzv. A RBiH;
Sulejman Budaković, zvani Tetak, načelnik štaba 4. korpusa tzv. A RbiH
do 6. studenoga 1993. godine, a od tog datuma zapovjednik 4. korpusa tzv. A RBiH;
Esad Humo, zapovjednik 41. brigade tzv. A RBiH;
Semir Drljević, zvani Lovac, zapovjednik brigade tzv. A RBiH;
Zijo Lerić, zapovjednik bojne VP 4. korpusa tzv. A RBiH;
Šemso Čagalj, zvani Sultan, vjerojatno zapovjednik postrojbe VP u Bijelom Polju;
Mujo Karadža, zvani Hodža, zamjenik zapovjednika postrojbe VP u Bijelom Polju;
Mirsad Ćupina, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
do 15. listopada 1993. godine
Mirsad Handžar, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
od 15. listopada do 3. prosinca 1993. godine
Mirsad Vražalica, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
od 3. prosinca 1993. godine do siječnja 1994. godine;
Hasan Memić, upravitelj zatvora u IV. osnovnoj školi u Mostaru
od siječnja 1994. do 19. ožujka 1994. godine;
Eno Ćurić, upravitelj zatvora u Osnovnoj školi u selu Potoci, te
Esad (Eso) Tipura, zamjenik upravitelja zatvora u Osnovnoj školi u selu Potoci.

Odbor za istraživanje i dokumentaciju: "Dossier - zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine"

Zločini u naselju Grabovica

MASOVNA UBOJSTVA, NAMJERNA USMRĆIVANJA,
NANOŠENJE TEŠKIH TJELESNIH OZLJEDA

Selo Grabovica nalazi se uz rijeku Neretvu, 35 km sjeverno od Mostara i 12 km južno od Jablanice i pripada općini Mostar. Obuhvaća nekoliko naselja na obje obale jezera HE "Salakovac" u dužini 6,5 km: Grabovica, Ćopi i Ominje na desnoj obali jezera, te Grabovica i Sjenčine na lijevoj obali jezera Salakovac. Pred rat su ova naselja bila nastanjena isključivo hrvatskim pučanstvom, ukupno oko 220 ljudi u 70-ak domaćinstava. Početkom sukoba između tzv. A RBiH i HVO-a, 10. svibnja 1993. godine, pripadnici tzv. A RBiH su praktično bez većeg otpora zauzeli područje Grabovice kojem je bilo 35 vojnika HVO-a. Tijekom izvođenja ove akcije poginuo je u jedan pripadnik HVO-a, a četiri su zarobljena i odvedena u logor "Muzej" u Jablanici. Dva dana nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH strijeljali su vojnika HVO-a Željka Rozića koji se predao, a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac J Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo. U ovom razdoblju svakodnevno se pljačka hrvatska imovine (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što čine muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja.
Posebno izdvajamo slučaj Joze Ištuka, 63-godišnjeg starca, koji se usprotivio pljačkanju njegove stoke od pripadnika tzv. A RBiH a oni su ga ubili u mjesecu srpnju 1993. godine. Pored pljačke imovine svakodnevno se maltretira i zastrašuje preostalo hrvatsko stanovništvo.
U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago - Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH "Zulfikar". Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe "Zulfikar" u to vrijeme bio je Nihad Bojadžiæ, s nadimkom Blek ili Nihko. Pored pripadnika postrojbe "Zulfikar"na području Grabovice često su boravili i pripadnici "Drežnièkog bataljona" pod zapovjedništvom Mustafe Begleroviæa - Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije "Neretva 93", koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji "Neretva 93" bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:
- Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića - Ćele;
- Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića - Cace, kao i manje postrojbe
za posebne namjene;
- "Igmanski vukovi" pod zapovjedništvom Ediba Šarića;
- Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao "Solakovi ljudi" ili "Adnanova grupa"
- "Handžar divizija" i
- Odred za posebne namjene MUP-a BiH "Laste". Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK "Zulfikar" pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage - Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Ziæro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu - Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran. Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao: "ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu"! Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.
U noći 8/9. rujna 1993. godine u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda. Iz iskaza dječaka Gorana Zadre izdvojen je jedan dio koji govori o ubojstvima: "...Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali - Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da s e sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku', drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.' I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.' Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine..."

U noći 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

1. Pero Čuljak , rođen 1913. godine;
2. Matija Čuljak, rođena 1917. godine;
3. Cvitan Lovrić, rođen 1936. godine;
4. Jela Lovrić, rođena 1940. godine;
5. Mara Mandić, rođena 1912. godine;
6. Ivan Mandić, rođen 1935. godine;
7. Ilka Miletić, rođena 1926. godine;
8. Anica Pranjić, rođena 1914. godine;
9. Franjo Ravlić, rođen 1917. godine;
10. Pero Marić, rođen 1914. godine;
11. Ivan Šarić, rođen 1939. godine;
12. Dragica Mariæ, roena 1914. godine;
13. Josip Brekalo, rođen 1939. godine;
14. Luca Prskalo, rođena 1939. godine;
15. Andrija Drežnjak, rođen 1921. godine;
16. Mara Drežnjak, rođena 1921. godine;
17. Dragica Drežnjak, rođena 1953. godine;
18. Ilka Marić, rođena 1921. godine;
19. Ruža Marić, rođena 1956. godine;
20. Martin Marić, rođen 1911. godine;
21. Marinko Marić, rođen 1941. godine;
22. Luca Marić, rođena 1944. godine;
23. Marko Marić, rođen 1906. godine;
24. Matija Marić, rođena 1907. godine;
25. Ruža Marić, rođena 1935. godine;
26. Ivan Marić, rođen 1906. godine;
27. Matija Marić, rođena 1923. godine;
28. Mladen Zadro, rođen 1956. godine;
29. Ljubica Zadro, rođena 1956. godine;
30. Mladenka Zadro, rođena 1989. godine;
31. Živko Drežnjak, rođen 1933. godine te
32. Ljubo Drežnjak, rođen 1932. godine.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

- Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
- Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
- Pero je Marić zaklan;
- Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova: "Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica."
Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, pripadnicima tzv. A RBiH zapovjeđeno je da se leševi pobacaju u Neretvu, tako da je prigodom razmjene, koja je uslijedila nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela ubijenih Hrvata iz Grabovice. O bacanju tijela ubijenih Hrvata u Neretvu govori i izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH, nazočnog u Grabovici u vrijeme zločina: "Ujutro više nije bilo Hrvata u selu. Vidio sam njihove leševe u Neretvi." Također, neki od najviših časnika tzv. A RBiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik "Dani" od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo: "...Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik... Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti." Dana 10. rujna 1993. godine u Konjicu je održan sastanak visokih vojnih i civilnih dužnosnika na kojem su upoznati s učinjenim zločinom u Grabovici. Na sastanku su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić. S ovog sastanka upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješæa o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.
Prema kasnijim izjavama u tisku pripadnika tzv. A RBiH koji su bili nazočni u Grabovici u vrijeme zločina govori se da je "Uprava bezbednosti do u tančine saznala sve detalje oko masakra u Grabovici". Da je masakr u Grabovici planiran, potvrđuje i činjenica da je jedan pripadnik 44. Bbr iz Jablanice neposredno pred početak ubijanja došao u Grabovicu kako bi spasio Stoju i Ivana Pranjića koji su bili rodbina njegove žene. Spomenuti je vojnik uz odobrenje Zulfikara Ališpage - Zuke uspio odvesti dvoje navedenih staraca iz Grabovice. Oko 40 Hrvata iz Grabovice koji su preživjeli pokolj odvedeni su u logor "Muzej", kako je navedeno, radi osobne sigurnosti. Zatočeni Hrvati su u zatvoru u Jablanici zadržani do razmjene u ožujku 1994. godine.
Trenutno u Grabovici ne živi niti jedan Hrvat, dok su sve kuće opljačkane ili spaljene. U kući Dragana Mandića smještena je vojarna tzv. A RBiH, a u kući njegova brata Franje smješten je mekteb - islamski vjerski objekt za potrebe postrojbe tzv. A RBiH, dok je u kući trećeg brata smještena vojna ambulanta. Groblja koja su pripadala Hrvatima Grabovice devastirana su na način da je većina nadgrobnih spomenika srušena, a u nekoliko slučajeva su otvarani stari grobovi i vađene kosti koje su bacane u Neretvu.

"Odbor za istraživanje i dokumentaciju: "Dossier - zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine"